U periodima nacionalizacije katolika i pravoslavaca, i pokušaja nametanja istog muslimanima u Bosni i Sandžaku, Islam je djelovao kao jedan od konstitutivnih elemenata posebnosti. Kao što su pravoslavlje i katoličanstvo činili bazu srpske, odnosno hrvatske nacionalnosti, tako je Islam godinama bio obrambeni mehanizam muslimana. Međutim, ovo je godinama udaljavalo muslimane od Bošnjaštva i proizvelo konfuziju u nacionalnoj identifikaciji, koja traje i danas.
KAKO JE SAČUVANA POSEBNOST BOŠNJAKA
ISLAM I NACIONALNOST
Islam je bio prepreka prilikom stvaranja mnogih nacija, svakako među jednom od njih je i bošnjačka nacija kod bosanskih muslimana. Međutim, vjera je bila osnovna prepreka prilikom nametanja i opredjeljenja na srpsku ili hrvatsku konfesiju. Zaslugu svoje posebnosti muslimani Bosne i Sandžaka duguju Islamu, koji ne dozvoljava diferenciranje. Muslimani daju prednost religijskoj identifikaciji spram nacionalne u većini zemalja, bilo da čine većinsku populaciju ili su u manj
Osman Nuri- beg Firdusi, stoji na stavovima da Islam poznaje narodnost samo kao religiozni i državni pojam. On je u svom članku „ O nacionalnom opredjeljenju bosanskih muslimana“, još 1925 godine, formulisao stav Islama prema nacionalizmu sljedećim riječima:
„Opredjeliti se nacionalno znači isto što i ne biti musliman, jer Islam nije religija Srba ili Hrvata, niti je uopšte čovječija. Biti u isto vrijeme musliman i osjećati nacionalno, to nije moguće, Islam je preči od narodnosti, jer to zahtjeva snošljivost, a ova je glavno obilježje razvijene ličnosti i savremene kulture“ (Firdusi: 1925)
Paradoksalno je da se mnogi ateisti i agnostici u Bosni i Sandžaku identificiraju sa religijom, dok je njihova jedina spona sa Islamom muslimansko ime. Ovo se najbolje vidi na primjeru perioda komunizma, gdje je u BiH bilo najviše muslimana u nacionalnom pogledu, sa velikim „M“, a u religiznom najviše ateista.
Ovim pitanjem se bavio i Stjepan Radić, hrvatski političar nad kojim je izvšen atentat u Narodnoj skupštini Jugoslavije 1928. godine, koji je u predavanju iz 1921. godine, između ostalog rekao:
„Onaj pojam da Islam ubija narodnost nastao je od toga, što mi nemamo ni pojma o neodoljivom uplivu Islama na praktičan život, tako da svi muslimani sačinjavaju jedno bratstvo, jednu višu etičku cjelinu, koju mi kršćani nastojimo postići tek razvojem i međusobnim zbližavanjem pojedinih naroda“ Islam, zaključuje Radić, „narodnost ne razvija, jer treba najprije razviti čovječanstvo.“ (Radić: 1921)
Razloga anacionalnosti možemo tražiti u samoj bitnosti vjere Islama. Ummet, kao zajednica svih muslimana, je od nastanka imao za cilj integraciju u kojoj nisu bile zastupljene podjele. Poznat je govor poslanika Muhammeda nakon osvajanja Meke, u kojem se izričito navodi da muslimani moraju slijediti put ummeta:
„O ljudi Bog je poništio divljačku oholost i dičenje i uzdisanje s precima. Odsele su ljudi dva čovjeka: čovjek dobar i pobožan te častan kod Boga i čovjek griješnik i zlikovac te mizeran i nizak kod Boga.“ Dodao je i jedan ajet iz Kurana koji glasi: „O ljudi, mi smo vas stvorili od muška i ženska, podijelili smo vas na narode i plemena samo da se raspoznajete, a kod Boga je najplemenitiji onaj koji je najbogobojazniji“. Muhamed dalje dodaje: „Bog vam je jedan, otac vam je jedan. Prema tome Arapin nema prednosti pred nearapinom niti bijelac pred crncem, nego samo po bogobojaznosti“ (Abdullah: 2004)
Muslimanska inteligencija koja je bila nacionalno opredjeljena nije mogla uticati na široke muslimanske slojeve da prihvate srpsku, odnosno hrvatsku nacionalnu konfesiju. Njihovo negativno stanovište praćeno je tumačenjem da Islam u potpunosti odbacuje nacionalno diferenciranje.
Patriotizam, narodnost i nacionalizam s islamskog gledišta je bila tema na kojoj je islamski teolog Hadži Mehmed Handžić govorio 1940. godine. Njegovo predavanje se zasnivalo na tome da ekstremni nacionalizam ne može imati uporišta kod muslimana. Također, on je jedan od rijetkih islamskih teologa, u tom period, koji se protivio mišljenju o suprotnosti Islama sa nacionalnom identifikacijom.
Iako je Islam zasnovao zajednicu na vjerskoj bazi, proglasio njezine članove pravom braćom i izdigao ovu vjersku bazu iznad svake ostale, opet on nije izbrisao narodnost, niti je zauzeo stav protiv umjerenog i korisnog nacionalizma. Narodnost kao stvarnost, kao skup svih oznaka i obilježja, koja karakteriziraju jedan narod, nije ni mogao niti je htio izbrisati. (Hadžijahić : 1974).
Nije naučno dokazano da sama sadržina Islama određuje bosansko muslimanstvo, jer ono istovremeno manifestuje narodnosna stremljenja koja na identičan način izražavaju srpstvo i hrvatstvo. Hadžijahićeva interpretacija nacionalne posebnosti muslimana obiluje komparacijama i analogijama, koje su upotrebljive u logičkom prosuđivanju, ali ne mogu biti zamjena historijskoj metodologiji u istraživanju društvenih procesa i pojava. (Hadžijahić: 1974)
Možemo zaključiti da u periodima nacionalizacije katolika i pravoslavaca, i pokušaja nametanja istog muslimanima u Bosni i Sandžaku, Islam je djelovao kao jedan od konstitutivnih elemenata posebnosti. Kao što su pravoslavlje i katoličanstvo činili bazu srpske, odnosno hrvatske nacionalnosti, tako je Islam godinama bio obrambeni mehanizam muslimana. Međutim, ovo je godinama udaljavalo muslimane od Bošnjaštva i proizvelo konfuziju u nacionalnoj identifikaciji, koja traje i danas.
IZVORI
- Osman Nuri- beg Firdusi, članak O nacionalnom opredjeljenju bosanskih muslimana, Nova Evropa, 1.4. 1925.
- Stjepan Radić, govor o muslimanima Bosne i Hercegovine, Naša pravda br. 26 i 27, Zagreb, 2. novembar 1921.
- Abdullah al-Ahsan, Ummet ili nacija- kriza identiteta u savremenom muslimanskom društvu, Libris, Sarajevo, 2004.
- Dr. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta- geneza nacionalnih pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1974.
Moj stav! 